Otorinolaringologija

Otorinolaringologija je grana medicine koja se bavi dijagnosticiranjem i liječenjem bolesti uha, nosa i grla. Pregled otorinolaringologa se sastoji od razgovora s bolesnikom (anamneza) i kliničkog pregleda. Osim toga, često je neophodno učiniti i neke od dijagnostičko-terapijskih postupaka: videorinolaringootoskopija, ispitivanje sluha (audiometrija), ultrazvuk, biopsija izraslina i promjena, ispiranje i toaleta uha, bakteriološki brisevi, magnetska rezonanca glave i vrata, itd…

Videorinolaringootoskopija je najmodernija pretraga koja pouzdano može otkriti ili isključiti većinu bolesti u nosu, ždrijelu i grkljanu (glasnicama) To je dijagnostička metoda koji se izvodi s digitalnim video uređajem i mikrokamerom kojom se prikazuju strukture nosa, nosnog dijela ždrijela, ušća Eustachijeve tube, ušća paranazalnih sinusa, trećeg krajnika, glasnica, vanjskog uha, itd. Traje vrlo kratko (par minuta) i bezbolna je.

Biopsija izraslina i promjena i patohistološka analiza

Biopsija je postupak uzimanja uzorka tkiva i slanja na analizu patologu da bi se potvrdila ili isključila neka dijagnoza. Biopsija je vrlo često završna metoda koja se koristi kod bolesti svih tkiva u tijelu i nakon koje, u slučaju potvrde dijagnoze, slijedi kirurško ili drugo liječenje. U otorinolaringologiji se primjenjuje za izrasline i promjene u nosu, usnoj šupljini, grkljanu, uhu, na licu, vratu i štitnjači. Posebnim instrumentima iskusni otorinolaringolog uzima malene komadiće tkiva izrasline ili promjene. Ako je potrebno daje se i lokalna anestezija premda se radi o relativno bezbolnom i kratkom postupku.

Citološka punkcija izraslina i promjena te citološka analiza

Citološka punkcija je postupak uzimanja uzorka tkiva i slanja na analizu citologu da bi se potvrdila ili isključila neka dijagnoza. Na vratu i u usnoj šupljini se punktiraju potkožni čvorovi i cistične tvorbe. Citološka punkcija štitnjače tj. čvora u štitnjači koji se prikazao ultrazvukom, dijagnostička je metoda koja razlikuje benigno od malignog tkiva i danas uvijek provodi pod kontrolom ultrazvuka. Iskusni citolog ili otorinolaringolog uz ultrazvučno navođenje može izrazito precizno punktirati i manje čvorove u štitnjači. Ipak, ne preporuča se punkcija čvorova manjih od 5-6 mm. Provođenje punkcije podrazumijeva uvođenje tanke igle u čvor štitnjače pod kontrolom ultrazvuka i u najvećem je dijelu slučajeva praktički bezbolno. Sama procedura je gotovo bez rizika, izrazito je rijetko (manje od 1/1000) krvarenje u čvor.

Dijagnostika bolesti štitnjače

Poremećaj u radu štitnjače prisutan je kod 5% žena i 0,5% muškaraca. Dijagnostički postupak kreće od razgovora s pacijentom, uzimanja osobne anamneze i kliničkog pregleda. U zdravih osoba štitnjača nije vidljiva i stoga oteklina ili čvor na vratu može biti prvi simptom bolesti štitnjače. Palpacijom štitnjače liječnik određuje veličinu štitnjače ili čvora u njoj, konzistenciju, površinu i bolnost. U slučaju tireotoksične štitnjače, tj. njene pojačane funkcije, može se slušalicama čuti i šum nad štitnjačom. Nakon toga slijedi laboratorijska dijagnostika koja pomaže u ocjeni funkcije štitnjače. Osnovno je odrediti hormone štitnjače u serumu i TSH (tireotropni hormon). Mogu se odrediti ukupne vrijednosti tiroksina (T4) i trijodtironina (T3) u serumu, ali i njihove slobodne frakcije koje pokazuju još bolju korelaciju sa funkcijom štitnjače (FT3 i FT4). Određivanje TSH je ipak najbolji parametar funkcije štitnjače. Snižene vrijednosti hormona T3 i T4 i/ili povišene vrijednosti TSH, govore u prilog daleko najčešćem poremećaju rada štitnjače sa ili bez kliničkih simptoma koji se zove hipotiroidizam. Liječenje se često sastoji u supstituciji tiroidnih hormona odnosno uzimanjem tableta (levotiroksin u RH najčešće Euthyrox) čija se doza prilagođava ovisno o razini TSH pod kontrolom liječnika (endokrinologa, otorinolaringologa, specijalista nuklearne medicine ili obiteljskog liječnika).

Također se može odrediti i tireoglobulin, molekula glikoproteina koja u svojem sastavu sadrži hormone štitnjače. Glavna uloga određivanja tireoglobulina je u procjeni bolesnika nakon totalne ili subtotalne tireoidektomije zbog karcinoma štitnjače. Ako želimo utvrditi autoimunu prirodu bolesti štitnjače kao što je Gravesova bolest ili Hashimotov tireoiditis, onda određujemo autoprotutijela. Od protutijela određujemo protutiroglobulinska, protumikrosomska i protutijela na tiroidnu peroksidazu.

U metode slikovne dijagnostike svrstavamo ultrazvuk, scintigrafiju, kompjutoriziranu tomografiju (CT) i magnetsku rezonanciju (MR). Ultrazvučna dijagnostika je jednostavna, brza i bezbolna metoda kojom se procjenjuje građa štitnjače, veličina, oblik i anatomski smještaj. Ultrazvukom se također može odrediti ograničenost tumora, odrediti klasifikacija tumora, ocijeniti njegova operabilnost i pratiti uspješnost liječenja.

Ukoliko se pri pregledu ustanovi postojanje čvora unutar štitnjače, može se indicirati i invazivna metoda dijagnostike citološkom punkcijom pod kontrolom ultrazvuka. Metoda je korisna u dijagnostici čvorova štitnjače. Njome se može dokazati je li riječ o normalnim stanicama štitnjače, upalno ili pak tumorski promijenjenim stanicama. Također nam ova metoda pomaže u razlikovanju dobroćudnih od zloćudnih čvorova. Osim pojedinačnog nalaza podjednako je važno kontrolno ultrazvučno praćenje ranije opisanih čvorova radi procjene dinamike što izravno utječe na daljnju obradu i liječenje. Od ostalih slikovnih metoda treba spomenuti i scintigrafiju štitnjače. Ona se provodi na nuklearnoj medicini metodom koja se temelji na principu primjene radiofarmaka, tvari koje su radioaktivno označene, a njihovo nakupljanje se razlikuje u zdravim i bolesnim tkivima. Najvrjednija primjena ove metode je u procjeni funkcionalnosti prethodno detektiranoga čvora u štitnjači. S obzirom na funkcionalnost, čvorove u štitnjači možemo podijeliti na funkcionalne („vruće“) koji se prikazuju intenzivnije od normalnoga tkiva, i nefunkcionalne („hladne“) koji nakupljaju radiofarmak slabije od ostaloga tkiva. Prikaz nakupljanja radiofarmaka u štitnjači govori u prilog autoimunoj hipertireozi, toksičnom adenomu, multinodoznoj toksičnoj guši ili subakutnom tiroiditisu. S druge strane prikaz nefunkcionalnoga čvora može ukazati na postojanje karcinoma, ali taj nalaz nije specifičan jer su čvorovi koji se tako prikazuju u oko 90% slučajeva benigni. Prema tome, na osnovi scintigrafije nije moguće razlikovati benigne od malignih čvorova. Od ostalih metoda prikaza štitnjače rjeđe se koriste kompjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MR). Ove radiološke metode mogu nam dati podatke morfoloških promjena organa smještenih u vratu i medijastinumu u slučaju velikih retrosternalnih struma ili u slučaju tumora, kada nam pomažu pri procjeni proširenosti tumora na okolne organe.

Ispiranje i čišćenje vanjskog uha - zvukovoda

Ispiranje uha je postupak kojim se zvukovod čisti pomoću tople vode, a izvodi se kod začepljenja zvukovoda ušnim voskom (cerumenom). Stvaranje cerumena u uhu prirodna je pojava, no ponekad može doći do prekomjernog nakupljanja cerumena što može uzrokovati neugodne simptome (nagluhost, upale uha, svrbež…). Ispiranju prethodi pregled otoskopom (uređaj za pregled uha), kako bi liječnik bio siguran je li zaista potrebno ispiranje uha. Postupak je brz i bezbolan i nije potrebna nikakva posebna priprema.

Bakteriološki brisevi

Za pravilno liječenje infekcija uha, grla ili nosa ponekad je potrebno utvrditi uzročnika infekcije. Najpouzdanija metoda otkrivanja uzročnika upale je uzimanje brisa. Za sve briseve važno je napomenuti da pacijent prilikom uzimanja brisa ne smije biti pod antibiotskom terapijom, odnosno mora proći najmanje 7 dana od uzimanja antibiotika, kako bi nalaz bio ispravan. Bris uha preporuča se napraviti kada se sumnja u upalu, jer su upravo bakterije najčešći uzročnici upala. Simptomi upale zvukovoda su svrbež, bol (može biti izuzetno jaka), osjećaj začepljenosti uha, te slabiji sluh. Bol se pojačava prilikom pritiska na ušku ili kod žvakanja. Zvukovod može biti natečen i crven, a iz njega može curiti i gnoj. Pretraga obuhvaća bris sluznice i kože sterilnim štapićima, te naknadnu obradu u mikrobiološkom laboratoriju. Bris nosa se primjenjuje kad je učestalo kihanje, curenje nosa, žuti iscjedak, često začepljen nos i sl. Uzorak se uzima sterilnim štapićem. Nos se ne smije ispirati najmanje 3 sata prije uzimanja brisa. Bris ždrijela preporuča se učiniti kod čestih upala ždrijela, bolnog ili otečenog grla, nadraženog i crvenog grla i sl. Bris grla (ždrijela) najbolje je uzeti ujutro (prije pranja zuba i konzumiranja hrane i pića), a ako je nužno da se uzima u toku dana, tada treba proći najmanje 2 sata od zadnjeg obroka i pića.

Video (Digitalni) rino, laringo i otoskop

Endoskopski pregled je dodatak osnovnom otorinolaringološkom pregledu a radi se o bezbolnoj i sigurnoj metodi detaljne dijagnostike grla, nosa i uha. Uređaj kojim se provodi pregled zove se video-endoskop a uključuje: mikrokameru visoke rezolucije na fleksibilnom nastavku, monitor, LED izvor svjetla, FULL HD jedinicu za upravljanje kamerom i integriranom mrežnom funkcijom u prijenosnoj i kompaktnoj jedinici. U Pupillamu naši liječnici specijalisti otorinolaringologije upotrebljavaju uređaj Tele Pack+, najnoviju generaciju video rino i laringoskopa te otoskopa renomiranog njemačkog proizvođača Storz. Ovaj uređaj omogućuje precizni, uvećani prikaz svih značajnih struktura u nosu, sinusima, grlu, glasnicama te u vanjskom uhu i na bubnjiću. Pogodan je i za dijagnosticiranje trećeg krajnika kod djece.